Novinarski tekst – Ksenija Gutić je osvojila treće mjesto
LIJEP NAM JE SJEVER CRNE GORE
Očigledno,svi žudimo za onim što nemamo. Tako uvijek želimo ići u neku drugu državu . . . samo da je druga, samo da . . .da nije naša domovina.Nismo ni svjesni dragocjenosti koje ima ova zemlja.Nismo svjesni što nam je,bukvalno, ispred nosa.
Ova korononastala situacija nas je navela na to da se malo osvrnemo na mjesta sjeverne Crne Gore. Na sjeveru, gdje smo mi, ima toliko neotkrivenog blaga koje nas viri iza svakog ćoška! Idealan primjer je selo moje bake.Otišla sam prvi put prije par dana.
Subotno je jutro. Kao i svako, počelo je porodičnim razgovorom. Obično za vikend volimo otići negdje bez obaveza. Očekivala sam da ćemo otići na neki porodični ručak. Ta očekivanja se izjalovila. Roditelji saopštavaju:
-Idemo u Orahovicu. O ovom selu sam imala prilike čuti od bake,ali ne i priliku obići ga. Počeh se spremati pa se nađoh u dilemi. Ne znam da li da se obučem svečano jer otkrivam nešto novo, ili ipak opušteno.Idem iz krajnosti u krajnost. Odlukom da se obučem opušteno oblačim džemper i trenerku,a obuvam vunjene čarape i opanke. Sjedosmo u automobil u krenusmo. U putu smo htjeli pokupiti i baku,ali mi mama šapnu da nas ona već čeka u selo.
Par puta sam udarila glavom od sjedište…Put je malo krivudav. Ne ljutim se. Pogled odmara svakim trenom. Čas putuje pored puta, čas se digne visoko dokle dopire najviše drvo, čas skoči zajedno sa sjedištem.Stop, zaškripiše gume. Ni ne stigoh da pogledam gdje dođosmo, raširene ruke moje bake tapšu mi leđa, a topao pogled se izgubi u mom osmjehu. Sa babinog lica pogled se pruža daleko.Tamo u daljini drveće pravi vidokrug. Između mog pogleda i šume ispružio pašnjak svoju dužinu. Kao da želi da se glasno divim.Hoću da ispunim želju.Pročita baba poj pogled:
-Imaćeš kada da se raduješ širini. Red je prvo da prezalogajiš. Pomiriši.
Osjetih miris tek ispečene pogače.Miriše na žito. Mmmmm- šapćem. Nije bilo ni potrebno da ponovi.Hrana i ja imamo poseban odnos,pa čujem njen zov. U dva-tri koraka pređoh uzak hodnik. Lijevo je kuhinja. Miriše mirom. U šporetu pucketaju drva. Baka uze krpu i vješto prenese šerpu puna vruće varenike. Na stolu se zaista pušila tek ispečena pogača. Pokrivena je vezenom krpom.U manju šerpi poređale se priganice. Loptica do loptice.Kravlji sir i kisjelo mlijeko nude se same. Sedam ne čekajući tatu. Baba se ne ljuti. Zna ona za običaje , ali zna i to da sam ja obožavalac hrane. Pravim zalogajčiće. Znate onaj ritual,malo pogače pa malo sira a između kisjelo mlijeko. Kada bi mi majka pomenula da je za ručak hljeb i sir,obično prevrnem očima jer znam da se šali. Ali danas, mi postao omiljeni obrok. Moram vam reći,moja mama prelijepo sprema hranu,ali nikada neće uspjeti napraviti takvu pogaču.
Nakon ručka,izadjoh u dvorište. Baka mi poče opisivati njene uspomene koje su nastale upravo na tom mjestu. Osjećam kao da sve to upravo proživljavam. Uputismo se u obilazak širine. Na samom početku ugledah jednu simpatičnu družinu. Činilo je par ovaca,dva konja i dvije krave. Iza mene osjetih da nešto ide. Brzo okrenuh glavu misleći da je u pitanju pas. Jako se bojim pasa. Ne, to su bile kokoške. Tada predložih baki : ,,Pa bako,mi ovdje možemo napraviti zoo vrt!”. Ona odgovori:
-Polako,otom-potom!
Nedaleko od čudne družine ugledah kameni krug. Koliki je!?Prati baka moje oduševljenje. Objašnjava mi da je to bunar kojeg je đed svojim riukama kopao dugo i strpljivo.Kao zlatna žica u rudniku, tako se pružala brazda među zeleno-žutom travom. Iznenada stadoh. Ispred mene je bio veliki bazen.Baka pljesnu rukama.Radovala se kao dijete mom radovanju.
-Prošlog ljeta,dok gospođa Korona nije ušetala u naše živote,bilo je dosta ljudi iz raznih krajeva grada kod tog bazena – priča baka.
Upravo sada shvatih da je ljudima danas potrebna samo neka privremena zabava. A treba nam, toliko mnogo nam je potrebna priroda. Toliko mnogo treba da postanemo dio nje da bi opstali .Svijet postaje hladan, ljudi gladni a priroda usamljena. Zašto?
Većina nas ne obraća pažnju na ono najljepše u prirodi. -postojanje života ostalog stanovništva Zemlje. Postoji li veći lijek od cvrkuta ptica,šuma lišća,uživanja u svježem vazduhu? Sjedoh kraj bazena i počeh posmatrati ljepotu koja ovo mjesto posjeduje. Nakon gradske buke,ovaj mir je donio osvježenje mojim mislima. Nastavljam obilasak pogledom. Livada prostrana kao more. Očigledno se pitate:,,Pa čekaj,šta je tu posebno?”. Upravo tu livadu,nažalost,danas nemamo gdje vidjeti. Oko nas su fabrike, zgrade, firme, kuće i ostali objekti. Dok sam bila dijete,oko moje kuće je bilo isključivo zelenilo. Danas…Danas se oko nje nalaze dvije perionice,pekara a u toku je izgradnja sušara za meso.
Dakle,toliko prostranstvo i zelenilo nemamo baš prilike vidjeti. Imam utisak kao da je ovo zelenilo,uzelo svoje kofere,spakovalo se i otišlo od nas, vidjevši da ga betonski objekti tjeraju. Došlo je upravo na ova mjesta,kao što je Orahovica. Selo predstavlja jednu drugu dimenziju. Kada se nađete gore,kao da ste se izolovali od svega,od obaveza,od stresa i svih stvari koje donosi tamni oblak današnjice. Nalazi se na 806 metara nadmorske visine. Da li ste u prethodnom periodu osjetili svjež vazduh? Da li ste u prethodnom periodu čuli cvrkut ptica? Da li ste osjetili ljubav koju vam pruža priroda? Da li ste vidjeli domaću životinju,koja je spremna pružiti vam svu svoju pažnju? Da li ste osjetili mir? Niste,znam. To je problem današnjice.
Hajde,nemojte dozvoliti da vam život prođe u čekanju i neizvjesnosti. Nemojte dozvoliti sebi da vam život prođe u stresu i panici. Dođite ovdje,zaboravite na sve brige i probleme. Život je kratak i nepredvidiv. Ne dozvolite sebi da propustite obilazak ovakvog mjesta.
Ja sam otkrila svoje kutak pa ga predstavila vama.Otkrijte i vi svoj dragulj, svoju zlatnu žicu.
Hajde dođite! Ako vas ne dočekaju domaćini,dočekaće vas domaćica svih nas. . . priroda!
KSENIJA GUTIĆ, VIII raz.
JU OŠ “Vladislav Sl. Ribnikar”, Raso