Novinarski tekst – Jovana Bugarin

Novinarski tekst - Jovana Bugarin
Nagrađena fotografija: Jovan Knežević za osvojeno peto mjesto

Novinarski tekst – prva nagrada za Jovanu Bugarin

Neistražene ljepote sjevera Crne Gore

  Crna Gora, ako mala država, može se pohvaliti svojim netaknutim prirodnim ljepotama. Priroda Crne Gore je predivna, netaknuta, neukrotiva… Prosto mami uzdahe. Takav je i nacionalni park Durmitor, i Crno jezero koje se u njemu nalazi.

  Po ulasku u ovaj nacionalni park vidi se čisto, bistro Crno jezero. Oko jezera šuma. Gusta, tamno zelena, skoro crna šuma. Prelijepa. Planinski vazduh opija. Čista voda, čista šuma, čist vazduh. Može li jedan čovjek da poželi išta ljepše? Ne bih rekla…

  Oko jezera se nalaze drvene klupe. Na njima ljudi vole da sjede i dive se našim prirodnim ljepotama. Fotografišu ih. Konačno se udalje od gradskih gužvi, posla, elektronskih uređaja. Udalje se od zagađenog gradskog vazduha i upotrebe automobila. I dođu ovdje. Na samu obalu jednog od najljepših jezera. Uživaju.

   Tu nestaju svi njihovi problemi, sve brige… Pitaju se zašto se osjećaju tako srećno i bezbrižno. Ni ne naslućuju da se odgovor na to pitanje nalazi svuda oko njih… Lagani vjetar, šum Durmitorskih šuma, cvrkut ptica, kvakanje patki u jezeru, i naravno, jezero… Odmor za dušu i um.

    Šetajući stazom kroz šumu pokraj jezera, osjaćala sam se tako spokojno i smireno. Bezbrižno. Duboko sam udahnula. Pluća napunila svježim, prijatnim vazduhom. Pod nogama mi šušti lišće. Taj osjećaj se ne može opisati riječima.

   Oko mene drveće. Četinari, borovi… Šuma je gusta, pa je mračno, ali Sunčevi zraci nalaze put i probijaju se kroz guste grane. Možda je to čak i nešto najljepše što sam ikada vidjela. U podnožju drveća nalaze se pečurke raznih vrsta. U šupljini jednog drveta sam vidjela gnijezdo sova. U drugom dom malih vjeverica.

Čujem cvrkut prica, vjetar lagano duva i ljulja grane. Čujem ljuljanje grana.

  Sa moje lijeve strane vidim jezero. Crno jezero. Gorske oči. Divim se njegovoj bistrosti, prozirnosti. Tom plavilu. Zastanem, posmatram ga. Mogla bih da ga gledam tako satima. Šetajući i gledajući u jezero sve vrijeme, primjetila sam da ga neko vrijeme vidim, a onda se gubi, ne vidi od drveća. Pa se onda opet pojavi. Jezero je tako čisto, da se šuma ogleda u njemu. Nezaboravan prizor. Uzela sam svoj telefon i fotografisala jezero, blago zaklonjeno granama drveća.

  Nastavila sam da šetam. Naišla sam na čistinu. Izgledala je kao krug oko kojeg se nalazi drveće. Stala sam na to mjesto i pogledala gore. Vidjela sam, vedro, plavo nebo i sjajno, toplo Sunce. Najavljivali su vedre i tople dane. To je pravo uživanje.

  Naišla sam na svoju drugaricu, Dunju. Ona je šetala drugim putem. Pričala mi je o tome kako je predivno sa druge strane Crnog jezera, i da je, u društvu profesora i par drugara, u daljini čula neku divlju životinju. Pokazala mi je i fotografije koje je uslikala šetajući.

  Dok smo tako pričale, prišao nam je jedan zec. Sivkaste boje. Gledao nas je neko vrijeme. Gledale smo i mi njega. U jednom trenutku, uzela sam telefon i fotografisala ga. Uplašen zbog mojih pokreta, zec je pobjegao u šumu. Dunja i ja smo se tome smijale. Kasnije smo se vratile do obale jezera, sjele na klupu i razgovarale.

  Naše Crno jezero, naše Gorske oči. Najljepše oči. Ljudi često kažu da Gorske oči imaju oblik osmice, mada, gledano iz drugog ugla, jasno se vidi da imaju oblik simbola beskonačnosti. Imaju beskonačnu ljepotu, beskonačni mir i spokoj.

  Takođe mislim, zapravo, sigurna sam da Crno jezero i šuma oko njega imaju iscjeliteljske moći. Samo jedan dan proveden u netaknutoj prirodi i taj jedan jedini dan duhovne povezanosti sa svom svježinom i zdravljem koje nam poklanja ovo divno jezero, šuma oko njega i sjaj Sunca koje nam se blagonaklono smiješi i na svim jezicima govori: „Dobro došli u Raj na Zemlji!“ , dovoljan je da nam razbistri glavu i izliječi i popravi naše psihičko, umno, ali i fizičko stanje.

  Čak i brojni turisti, kako iz naše, tako i iz drugih, dalekih zemalja, dolaze da i oni dožive i iskuse blagodati našeg bogatog, prelijepog sjevera Crne Gore.

  Svakom čovjeku kada poseti ovo čudesno mjesto prosto dođe da zaplače. Iz radosti, zato što živi u tako divnoj zemlji koja ima ovoliko prirodnih ljepota. Ali, istovremeno plače iz žalosti, zato što je takvih mjesta sve manje.

  Treba da smo zahvalni što imamo ovako nešto u svojoj zemlji, i treba da čuvamo prirodne ljepote i blaga naše divne države, jer ove prirodne ljepote nijesu naše, i ne možemo ih uništavati kad i kako nama padne na pamet  jer smo sve to mi naslijedili od naših predaka, a samo pozajmili od budućih generacija.

   Moja očaranost Crnim jezerom je velika. I mojim drugarima se svidjelo ovo jezero. I šuma, naravno. Bila sam toliko zadivljena, pa sam napisala i pjesmu:

„O, crnogorska ljepoto,

krasićeš naše šume zauvijek!

O, naša blagodatna dobroto…

Ti si naš spas i naš lijek!

Budi srećna, Crna Goro, budi…

Neka čuju svi ljudi,

neka vide ljepotu tvoju,

i Gorskih očiju plavu boju.

Budi srećna, Crna Goro, budi!

U tebi je jezero blagodatne ćudi.

Eno, s neba javlja sivi soko:

„Najljepše je naše Gorsko oko!“

Učenica: Jovana Bugarin IX razred, OŠ ,,Risto Ratković”, Nikoljac
Mentor: prof.  Elvira Kurtćehajić

www.mladitalenti.me

www.mmne.me