Literarni rad – Vasil Musić

Fotografija: Jovana Knežević

Literarni rad – Vasil Musić je osvojio treće mjesto

VIKEND U MOM KRAJU

Dok smo se vozili vijugavim putem od Kradenika prema Sipanju, pred nama je pucao predivan pogled na sve strane. Sunčana jesen je raspršila vatromet toplih smeđih i žutih boja koje su ponekad prelazile u crvenu i narandžastu. Prošetali smo livadama i prostranim pašnjacima u mjestu zvanom Ostronoša, a onda nas je tata poveo na svoje omiljeno mjesto – prirodni vidikovac sa kog se pružao predivan pogled na njegovo rodno selo Godijevo. Duvao je prijatan, blag, vjetrić i poslije odmora nastavismo put prema Koritima. U mjestu Mračanje nas je čekao prizor kao iz bajke. Jele okićene šišarkama, a grupe breza između njih su treperile i blistale na suncu u nekoliko nijansi žute i narandžaste boje. Nastavili smo sa  vožnjom i prošli selo Ličine, smješteno na jednoj blagoj padini, ali smo mi nastavili prema Sušici. Prošli smo pored renovirane škole sa lijepo uređenim sportskim terenima. Automobil smo ostavili ispred seoske  prodavnice. Tata je zaželio da vidi rodnu kuću svoje majke u Osmanbegovom selu do koga je vodio strmi, krivudavi put. Bilo je naporno dok smo došli do vrha, ali kad se pred nama ukazaše ogromni pašnjaci koji su pozivali na šetnju, zaboravismo na bol u mišićima. Prolazili smo pored starih, napuštenih, kuća i preskakali ograde od bodljikave žice. U daljini su se vidjela stada ovaca i krava, a mlađi brat se oduševi kad ugledao vrtače koje liče na male amfiteatre.

Napokon, stigosmo do kuće u kojoj je rođena i odrasla tatina majka. Zub vremena je načeo i zid joj se obrušio sa jedne strane. Svidjelo mi se što oko nje nema modernih kuća, koje bi narušila sliku u prošlosti. Dvorište je bilo besprijekorno ravno, sa starim stablom jorgovana  i prelijepom kamenom česmom. Kuća je zidana na dva sprata. Donji sprat od kamena, a gornji od čatme. Na prvom spratu, kako mi tata objasni, nekada je boravaila stoka, a gornji je služio za stanovanje.

Tamo prema Vrhovima, naiđosmo na  katun sa dobro očuvanim zgradicama. Katun je bio napušten, pa smo razgledali štale pletene od ljeskovog pruća. Bile su povezane skoro zaraslim puteljcima, kojima su planinke nekada neumorno prolazile da bi razlivale ovčije mlijeko i pravile sir i kajmak. Odatle, kamenim putem, odosmo prema Jamovima. Tata nam objasni da je po legendi nekad  tu tekla rijeka, ali da je zbog kamenog tla i mnogobrojnih pećina nestala. I stvarno, ugledali smo veliko, suvo, riječno korito koje se protezalo prema Đalovića klisuri. Smatra se da je jezero u Đalovića pećini nekada bilo izvor te rijeke.

Đalovića pećina je, takođe, veoma interesantna. Vodič u Lipskoj pećini kod Cetinja nam je ispričao da je mnogo ljepša i veća od Lipske. Nalazi se između  bistričkih sela i sela Đalovići. Do nje je naporno doći, bilo da se ide preko Bistrice, ili preko Đalovića. Kako god da krenete, dočeka vas strmoglava Đalovića klisura i plahovito Juriško vrelo. Skoro da je neminovan suret sa nekom od brojnih životinjskih vrsta koje žive u šumama Đalovića klisure, a među njima je i najotrovnija zmija u Evropi – poskok.  Interesantno je da je u pećini konstantantna temperatura, tokom bilo kojeg godišnjeg doba, 11 stepeni Celzijusovih. U njoj žive samo slijepi miševi i sićušni organizmi kojima odgovara mrak. U jezeru u pećini živi i čovječja ribica, veoma rijetka vrsta. Nezaboravan  prizor su stalagmiti i stalaktiti, koji su tu slagani hiljadama godina, od kojih je najimpozantniji Monolit. Smatra se da je Đalovića pećina najveća pećina u Evropi. Do sada je istraženo oko 17 kilometara pećinskog kanala. Galerije Slavija i Katedrala do sada su najljepše u istraženom dijelu. U njima sve sija, kao u rudniku zlata. Bogatstvo pećine čini i nekoliko jezera, u kojima je, priča moj tata, voda bistra kao suza i hladna kao grom. Smatra se da su pećinski tuneli dugi preko 100 kilometara i da izlaze na Peštersku visoravan. Ljubitelji prirode i turisti, jedva čekaju da se Đalovića pećina otvori za posjetioce, a već je urađen asfaltni put do živopisnog manastira Podvrh, a odatle je već u izgradnji žičara, preko Sedla, prema ulazu u pećinu.

– Đalovića pećinu drugačije zovu i pećina nad Vražjim firovima. Pored samog ulaza u pećinu, postoje tri jezerceta. U proljeće, niz strmoglave litice survava se voda i u slapovima se preliva u ta tri jezera. Tada vodena para prekrije cijeli kraj. Mještani okolnih sela su nekada vjerovali da to nekakav džin u pećini diše, ispriča nam tata.

– Tata, kada ćeš na povesti da vidimo džina iz Pećine nad Vražjim firovima, pitao je moj mlađi brat dok smo se puni utisaka vraćali kući.

Vasil Musić IX razred

OŠ „Vladislav Sl. Ribnikar“ – Rasovo

Mentor: Olivera Rečević