Literarni rad – Helena Knežević

Literarni rad - Helena Knezevic
Fotografija: Amina Međedović

Literarni rad Helena Knežević je osvojila prvu nagradu

Helena Knežević-VII-2 OŠ”Nedakusi”-Bijelo Polje

                                 Lijep nam je sjever Crne Gore

    Da bih vam opisala sve ljepote sjevera Crne Gore,moram se pretvoriti u pticu,srnu i vuka!

I evo,ja sam ptica.Letim iznad planina sjevera.Bjelasica-prava ljepotica.Sva u zelenom okupana.Kružim nad Biogradskim jezerom.A ono kao plava suza,prozirna,čista.Kao da je na tom mjestu Bog plakao od sreće što je stvorio remek djelo prirode.Prelijećem stoljetnu prašumu Nacionalnog parka i nastavljam dalje.

        Ursulovačko,Pešića jezero,Šiško i tako,samo se nižu,suza za suzom,biseri Bjelasice.Okitila se planina đerdanom,pa se nekako sva gordi,a u stvari pitoma.Posvuda katuni,livade se zabijeljele kao usred zime. Ali one sitne bijele tačkice nijesu pahulje.Stado ovaca pase bezbrižno dok ih čoban čuva.A ko su ona tri diva u daljini?Moram odletjeti do njih.Divovi su u stvari Komovi.Ko nije vidio takvu ljepotu,bolje da se ni rodio nije.Tri vrha,tri delije.Kao gorostasi čuvaju Štavnu i Radan,obronke svoje.A kada vjetar sa njih zahuči,to oni u stvari vode razgovore sa Prokletijama i njenim najvećim vrhom Zlom kolatom,koji je i najveći vrh Crne Gore.

     Nadlijećem dolinu Grebaje,zastaje dah od ljepote.Pa dolinu Rapajane,okićenu planinskim grebenima i draguljem Nacionalnog parka Prokletija,vodopadom Grlje.Onda Visitor sa Plavskim jezerom,i planinu Hajlu.Slijećem na Ali-Pašine izvore da se napijem bistre planinske vode.I tu se od ptice pretvorih u srnu.

     Vitkim koracima zalazim u šume,bukove,hrastove,pa onda četinarske.Zbile se iglice jedna uz drugu,jelke se njišu,povjetarac duva,u dubini šume rominja potok.A ljeto se pretvori u jesen.

     Tek tada drveće otkrije svoje prave boje.I najbolji slikari bi poželjeli takav prizor.Crvena,žuta,siva,zelena.Stopile se boje,pa šume postaju prave ljepotice,kao jedan ogroman akvarel u prirodi.Takav je naš sjever.Pružiće ti svu ljepotu,da možeš oči nasladiti.Šušti lišće pod mojim nogama,dok hitam da obiđem rijeku Taru i njene prirpdne ljepote.Drugi po dubini kanjon u svijetu Tara je strpljivo dubila godinama.Kažu da je bila toliko lijepa da je htjela da se skrije od ljudskog oka.A vidi šta je blesavica uradila?Utkala sebe u najljepši kanjon koji je čovjek ikada vidio,pa sada ne može da se odbrani.Mnogi dolaze da se dive njenim brzacima a most na Đurđevića Tari,visok 220.metara,i napravljen da se ona premosti,remek je djelo čovjeka i služi kao vidikovac od kojeg Tara ne može pobjeći.Sad joj se dive,a ona se stidi kao nevjesta.A sama je kriva,jer sve što se skriva,na kraju se otkrije!

      I evo me u Nacionalnom parku Durmitor. Kakvi vrhovi,kakvi pejzaži!Trčim oko Crnog jezera,to su gorske oči u kojima se ogleda nebo.Šuma oko jezera se utopila u vodu,pa ne znaš šta je gore,a šta dolje.Kao obrnuta slika.Ponekad neko baci kamenčić u vodu i onda se razbije sve.Maleni talasi u krugovima stignu do obale i opet se pojavi slika.

        Ostavljam tu ljepotu,vraćam se u Bijelo Polje,trčim do izvora rijeke Bistrice,gdje se nalazi najljepša i najveća pećina u Evropi-Đalovića pećina.Svratim do izvora Bistrice da se napijem bistre vode.I tu se od srne pretvorih u vuka!

       Ulazim u hladnu pećinu i sve što zalazim dublje,meni je sve toplije.Ređaju se dvorane jedna za drugom,plava,crvena,ne znaš koja je od koje ljepša.Po svodu kao da sjaje zvijezde,pećina u svakoj dvorani skriva po jedno nebo.Kao da je neki drugi svijet,izvan vremena.Svetlucavi stalaktiti i stalagmiti privlače svojom ljepotom.Stvarani hiljadama godina,kap po kap,liče kao lilihip za djecu.Prolazim kanalima dugim  kilometrima,nemaju kraja.Ali imaju početak.I ja se vraćam sa utiscima.A oni će ostati u meni do kraja života.

        I tako,sve redom.Mogla bih se ja u sve životinje svijeta pretvoriti,da bih vam opisala ljepote sjevera Crne Gore.Ali,ja se stvarno plašim da bih i tada opisala samo kap ljepote sjevera u okeanu njegovih ljepota.

www.mladitalenti.me

www.mmne.me