Kreativno pisanje – Depresija i nasilje, smrtonosna doza

Nasilje. Riječ u kojoj se pronađu mnogi. Ova reportaža je iskrena priča o jednom narodu, jednom gradu, mnoštvu istinitih i teških situacija, i nečemu izuzetno tajanstvenom i nedefinisanom. Posvećena je upravo svima vama ,,mnogima”. Nije ovo ništa drugo, nego li ispovijest, iskrena, nastala kao proizvod svih ožiljaka djece tog malog, ali i velikog grada, ogledala svih onih daljih i većih. Bijelo Polje, nije taj jedan grad, sa problemom, koji uzima ono naše najdragocjenije, mladost i iskren osmjeh. Ono je samo kopija, čitavog svijeta, ova djevojčica nije primjer umorne duše ovog grada, ona je alter-ego svih djevojčica kojima je osmjeh ugašen.

,,Ćutim. Plašim se. Šta ako ispričam, pa onda bude još gore? Možda će prestati, pa dosadiće im sigurno u jednom trenutku. Biću ravnodušna, i trpjeću, jer nemam drugog izbora.” Još uvijek drhtavim glasom, gledajući ka vratima osnovne škole, koja je trebala da bude pečat njenog djetinjstva, vraćala je sjećanja ta mala djevojčica. Sada, dok je gledamo, ispred nas je lijepa i odrasla djevojka, na studijama književnosti, naizgled spokojna. Da li je suština njene ličnosti vidljiva očima novinara i reportera, pitali smo se, da li ustvari dobro vidimo? Djevojka nam je odavala taj osjećaj da griješimo, glasno nam je tim praznim pogledom govorila, da i pored dva oka ne vidimo. Slijepi smo. Ožiljci su bili tamo negdje, skriveni, valjda u njenom srcu ili pak duši. Kaže da na trenutke zaboravi na njih, mada uvijek osjeća neki pritisak, kao da joj neko pritiska misli, tjera ih da naviru, neorganizovano, jedna za drugom. Trudi se da pobjegne od njih, uzme parče papira i olovku, da stvori neki novi svijet, jer srećni ljudi ne pišu, samo se književnošću bave oni sa ožiljcima, jer njima je najlakše da otvore svoje srce papiru i ožiljke tu prenesu. Drugačije, isto u suštini. Ne treba se poistovjećivati sa glavnim junakom nekog djela, ovo nije djelo, koje čitate za ocjenu iz književnosti, ovo je reportaža, djevojka koja je nama inspiracija nije junak, ona postoji, zato svaki čitalac ima pravo da kaže: ,,Da, to sam ja! “ To i jeste ljepota života, znati da niste sami u ovom nemilosrdnom svijetu, znate da postoji tamo negdje u Bijelom Polju, neko kao vi.

,,Tada svaki moj korak, nekako je bio zamrznut, odmjeren i po pravilu. Sigurno se pitate kakav je to korak po pravilu. To je onaj korak za koji tačno znate gdje ćete nogu da stavite, toliko bojažljiv, da nikog ne dodirnete u prolazu. Evo, baš ovdje toliko sam puta sama stajala na školskom odmoru, dvadeset minuta koje svi željno čekaju, a ja, kada bi se bližilo to zvono, osjetila bih kako mi srce ubrzano kuca, onaj hladan i neprijatan znoj kako se sliva niz moje lice, i baš tu ispod očiju uliva u suzama. Provodila sam odmore sama. Onda, ako bih slučajno srela nekog nastavnika, nasmijala bih se na silu, jer sreća je bila deficitarna. Da, bio je to dio mog života. Kao mala sam naučila da živjeti ne znači disati, hodati, smijati se. I ja sam hodala, disala i smijala se, ali kako, neiskreno u stalnom neprijatnom grču. Svaki cinični osmjeh koji sam osjetila, svaki udarac, uvreda bili su moja motivacija, koja je gradila jaku želju. Znala sam da će se osnovna škola završiti, znala sam da postoje dobri ljudi, vjerovala sam u njih, baš kao i u ovom trenutku. Kući kada bih se vratila iz škole pravila bih se da je sve u redu, i na ono majčino svakodnevno: ,,Kako je u bilo u školi? “Odgovarala sam tako smjelo: ,,Odlično!“ Uz blag osmjeh. Onda, otišla bih u svoju sobu, i glasno zaplakala, uzela jastuk, da zadržim zvuk. Koliko ljudi zaista poznaju ljude? Upravo to je rečenica koja je pečat mog djetinjstva, i posljednji seminarski rad na osnovnim studijama, kao jednu od teza imao je esej pod ovim naslovom. Zato sam odabrala ovu profesiju, da budem blizu onima koji me trebaju, a to su djeca, odnosno to sam ja, neka druga, starija i iskusnija. Ako sam ja ćutala, kada je trebalo da budem najglasnija, ako je mojom glavom vladala misao da je otići kod psihologa sramota, učiću drugu djecu, kroz umjetnost, koja niti hrani niti  brani, kako Ivo Andrić kaže, da ne treba da ćute. Zašto da nasilje preraste u depresiju kod žrtve, što je bio moj slučaj. Otišla sam kod psihologa, ali kasno, onda kada je već moja euforija za životom bila svedena na minimum. Psiholog me nijemo gledao, a ja sam nijemo ćutala, a toliko je malo trebalo da ne dođe do tog nijemog posmatranja. Hrabrost. Sve što treba jednom djetetu.“

 Crna Gora spada u zemlje sa visokom stopom suicida, što bi trebalo da je crveni alarm za društvo, prema podacima Svjetske Zdrastvene Organizacije u Crnoj Gori se na godišnjem nivou dogodi 110 samoubistava. Ovo je tema koju smo prepoznali kao važnu, o kojoj se malo govori i informiše. Ovo je priča, glas u pomoć, novinara, ljudi i djevojke koju je malo dijelilo da postane statistički podatak Svjetske Zdrastvene Organizacije. Njeno ime ostaće anonimno, ne jer se plaši, strah je odavno pobijedila, nego jer postoji mnogo takvih. Njeno ime nije samo odraz nasilja koje je ona pretrpjela, ono je zajednička imenica, izgubilo je vlastito značenje, onda kada je djevojka odlučila da bude dio naše reportaže. Reportaža je posvećena svima onima koji su izgubili neku dragu osobu, na neprirodan način, onima koji se sada osjećaju depresivno i onima koji nijesu dio ovog grada i svijeta.

  ,,Doza čini otrov toksičnim, a ne njegova struktura, da ne bi bila smrtonosna ne pretjerujte sa nasiljem, može biti pogubno” zaključuje naša sagovornica reportaže, i uz osmjeh, ali iskreni, odlazi iz dvorišta škole, sa ožiljcima, koji nikada ne nestaju, ali uz veliko zadovoljstvo, osjećajući da je pomogla mnogima.

Autor: Tarik Idrizović